Naučila sam važnu razliku između neustrašivosti i hrabrosti.
Biti hrabar da, unatoč strahu, možemo smoći smjelosti da nešto učinimo. Istinski lideri nisu oni koji skrivaju svoje strahove ili glume da su neustrašivi. Istinski lideri su oni koji djeluju unatoč svojim strahovima. Istinski lideri vode vlastitim primjerom, osobito kad je teško.
Istinski lideri nisu oni koji
skrivaju svoje strahove
ili glume da su neustrašivi.
Hrabrost je zarazna. Kako ću smoći hrabrosti koja mi treba ako razmišljam samo o najgorem mogućem scenariju? Umjesto da se pitamo: “Što se najgore može dogoditi?”, što bi bilo da se pitamo: “Što se najbolje može dogoditi?”
Neprijatelj uspjeha nije neuspjeh, nego je to udobnost.
Udobnost je ono što nas sprječava da ne tražimo nove prilike. Udobnost nas uvjerava da ostanemo s partnerima koje više ne volimo, ili na mjestima i u gradovima koji nam ne koriste. Udobnost nam govori da spustimo pogled na svoj telefon umjesto da porazgovaramo s osobom koja sjedi pokraj nas. Udobnost nam govori da “tko čeka, dočeka”.
Pa ipak, što nam je neugodnija, nagrada je veća.
Tek kad mi je postalo vrlo neudobno i kad sam se odlučila potpuno posvetiti projektu [“100 dana bez straha”] počela sam doživljavati stvarne promjene. Nešto što je započelo kao školski zadatak pretvorilo se u moju svrhu: u društvenu misiju koja potiče ljude u cijelom svijetu da se suoče sa svojim strahovima!
Neprijatelj uspjeha nije neuspjeh, nego je to udobnost.
Plašim li se neuspjeha? Da. Ali me 100% više plaši pomisao da uopće nisam ni pokušala.
Umjesto da gledam na sve što me plaši kao na prepreku, odlučujem gledati na te stvari kao na prilike — prilike koje nas vode k otkrivanju nove sljedeće stvari koju ćemo raditi. A to je ono najbolje što se može dogoditi.
Što vam je toliko važno da ste spremni upustiti se u neudobnost?
Što se najbolje može dogoditi?